Pronašla sam podršku za moju borbu sa atopijskim ekcemom posle 20 godina

lično iskustvo sa ekcemom

“Šta se samo češeš, kao da imaš šugu…””Od tebe očekujem da se jednog dana raspadneš!”- reči koje pamtim i dan danas, a izgovorila ih je moja razredna u srednjoj školi. Renoviranje škole je doprinelo da sva buknem od alergije.

Naravno, majka je ko zapeta puška otrčala u školu i sve podigla na noge. Jedva smo je obuzdali da ne uključi Ministarstvo i medije u celu priču. Ja sam na kraju dobila izvinjenje koje mi zaista ništa nije značilo. Ne znači ni sada posle skoro 20 godina.

Jer posledice tog poniženja pred celim razredom su me pratile godinama. Postala sam povučena, često sam izostajala iz škole. Bilo me je sramota što imam alergije i što mi je koža toliko “suva”.

Promenila sam desetine kupki, krema, losiona, ulja za telo, praška za veš… Čak sam često i od ukućana nazivana hipohondorom, jer sam eto uvek morala da koristim posebna sredstva za higijenu.

Imala sam osećaj da moja koža može da upije litre hidratantnih krema. Koliko god puta dnevno bih se mazala, koža bi sve upila. I stalno se menjalo stanje-posle jedne ili dve boce bi imala alergijsku reakciju i opet bih morala da tragam za novom kremom.

To me je zamaralo. Sve više sam se zatvarala i izbegavala druženja. Zamaralo me je i smišljanje izgovora.

Zašto tada niko nije mogao da mi pomogne?

Zašto se nije pričalo o atopijskom dermatitisu?

Tolike posete raznim stručnjacima i uvek isti odgovor – zbog tolikih alergija ti se suši koža… sve je to u tvojoj glavi… nije ti ništa, pokušaj da razgovaraš sa nekim stručnim licem…

Još gore je ako nemate podršku, ako vas niko ne razume. Počela sam da mislim da je sve to zaista u mojoj glavi. Ali kad počne da svrbi ne možeš da se zaustaviš. Koliko su mi noge bile modre od češanja preko pantalona… a ja sam samo lagano trljala dlanom, jer nisam smela da se stvarno počešem, jer bih napravila rane.

A tek kad dođe zima i hladan vazduh. Uh, tada sam imala otvorene rane po rukama i oko usana. I opet sam dobijala odgovor da mi je samo suva koža. I nikad mi niko nije pomenuo ekcem i pokušao da mi pomogne.

Sada nakon što sam upoznala divne osobe koje vode Udruženje i šire svest i otvoreno govore o ekcemu i alergijama, postaju mi jasni svi simptomi. I totalno su u pravu kad kažu da je okidač alergija. I kada tvrde da ostavlja traga na psihu. I kada kažu da se manje spava…

I saveti koje daju su zaista zlata vredni.

Većinu sam na žalost sama morala da otkrijem dok sam eksperimentisala sa svim i svačim u nadi da će mi biti bolje, da ću bar jednu noć prespavati mirno i bez svraba… sada je sve na dohvat ruke zahvaljujući Snežani i Ani iz Udruženja Alergija i ja, zahvaljujući njihovoj borbi da se za sve nas čuje,da nama i našoj deci omoguće jednakost i poboljšaju nam način života.

Hvala Vam na svemu što radite ua sve nas.


Za Literarni konkurs “Pogledaj ispod kože” pisala: Jena Mitrović

Share

You may also like...